Chapter VI (4)
When they arrived at Kou, [162] they left the canoe there and proceeded up Nuuanu, where they looked down toward Kaneohe and they saw the house with its open doorway as described by Puniakaia. The men then proceeded on down to the house and found Halekou the mother of Puniakaia sitting on some mats. The men extended their greetings and Halekou returned the same. Halekou then asked the men: “What has brought you here?” The men replied: “We have come on the request of a boy by the name of Puniakaia.” When Halekou heard this, she wept as well as the chiefs and common people, and said: “We thought that Puniakaia was dead; but we see now that he is still alive. What has he requested you to do?” “He told us that we come and tell you that you go and call for his fish, Uhumakaikai, and request that it drive some fish to Kauai; because Puniakaia made a wager with the king of Kauai, that in fifteen days he could catch a certain amount of fish, and that if this amount of fish was not caught within this given time, Puniakaia would be killed. Now this is the twelfth day and we have only three days left if Puniakaia is to be saved.” When Halekou heard this, she said: “I am afraid the fish will not obey my call; for he is the only one that could make the fish do his bidding; but I shall go and try.”
Because of this kind deed performed by these people, Halekou gave unto them a large piece of land, together with one house full of kapas, one house to eat in, one house for fish, and one house for them to sleep in. Upon receiving these gifts the men decided to live there and to abandon their old homes and at the same time they vowed that they would live and die serving Puniakaia.
Halekou after this went out accompanied by the chiefs, until they came to the pool where Uhumakaikai made its home. This pool is at Nuupia to this day. Halekou then called out: “Draw along, draw along, draw along the fish, Uhumakaikai; from Kona and Koolau to Kauai where your master Puniakaia now is. Don’t be slow, don’t wait, else your master will be cooked in the umu.” At the close of this call, the sea was seen to be disturbed and Uhumakaikai passed below Halekou. She then took up the fish, kissed it and allowed it to go again. Halekou then said: “Make haste, else your master will die.”
This was the fourteenth day and there was yet left but one day, when Puniakaia would be killed, for the umu, the wood, the stones and the covering were ready. On the approach of daylight the next day, the fish were seen coming to Kauai by way of Kona and by way of Koolau, until both schools met at Wailua. Puniakaia on this last day went down to the beach accompanied by the Kauai woman; and they went and sat on the seashore to wait for the arrival of Uhumakaikai.
During the night, however, Puniakaia dreamed a dream in which he heard the remark: “Uhumakaikai is coming. Why did you leave me behind and go alone to a strange land? You do not love me. If I did not hear of your trouble, you would have been killed?” After he woke up he found that he had been dreaming so he became sleepless, wondering what the dream meant. After studying for some time a feeling of affection came upon him for Uhumakaikai.
After the night was spent and the dawn of the new day began to break, Puniakaia came out of the house and looked toward the sea, when he saw the surface as well as the lower portion of the sea brown with fish. Shortly after this Uhumakaikai passed below him; he then reached down, took it up and hugged and kissed it. Then he said: “Yes, I did not intend to leave you behind; I came with the idea of making a tour of sightseeing around Oahu, and then go back to you; but instead I came to Kauai and came near not being able to see you again. Had you failed me I would have been killed.”
Puniakaia then released Uhumakaikai and the fish began to come ashore at Wailua. The fish covered the sand and extended some distance into the sea. The people of Wailua and the king who made the wager saw the fish and they agreed that Puniakaia had won. Puniakaia then gave the whole of Kauai to the owner of the canoe that had brought him to Kauai, who then became the king. Puniakaia and his Kauai queen then returned to Oahu.
HE KAAO NO PUNIAKAIA.
O Nuupia ka makuakane, o Halekou ka makuahine, o Puniakaia ke keiki, o Kaneohe ka aina; he mau alii na makua o Puniakaia, no Koolauloa, a me Koolaupoko. He kanaka maikai loa o Puniakaia ke nana aku, aohe puu, aohe kee, he pali ke kua a me ke alo, pela na aoao.
Ia Puniakaia e noho ana me kona mau makua, makemake iho la ia e hele i kahakai e lawaia ai; ia ia i hele ai me kona makuahine me Halekou i ka lawaia, loaa iho la he pauhuuhu ka ia. O keia ia i loaa, hanai iho la o Puniakaia ia ia i ka wa uuku, a hiki i kona wa nui, a ua kapaia kona inoa o Uhumakaikai. Oia ka makua o na ia a pau loa. Ma keia hanai ana a Puniakaia ia Uhumakaikai, a nui, alaila, hookuu hou ia i ka moana e noho ai.
A mahope, kukala ia na mea a pau e hele i ka lawaia, a ma keia hele ana, o Puniakaia kekahi i hele, a hiki lakou i kahi e lawaia ai, ilaila o Puniakaia i kahea ai ia Uhumakaikai; penei ke kahea ana:
E Uhumakaikai,
E kolo mai, e kolo mai;
E kolokolo mai; e kolokolo mai;
Eia au la o Puniakaia!
O ka ia no a nui loa,
A ku ka pilau i uka nei!
A ai ka puaa a haalele,
Ai ka ilio a hoomaunauna.
A hooki o Puniakaia i ke kahea ana i ka ia, ia wa o Uhumakaikai i a mai ai i na ia a pau loa, mai lalo ka ia a luna o ka ilikai, o ia hele o ka ia a hiki i uka, a pae i kaha one. Ia manawa na kanaka i ohi ai i ka ia a kopi, a haawi, a pela aku, o na kanaka a pau loa mai ka lae o Makapuu a ka lae o Kaoio, ma Kualoa. Ma keia hele nui ana o na kanaka e ohi i ka ia, aole i pau no ka nui loa, a haalele okoa lakou i ka ia, a ai ka puaa me ka ilio.
A ma keia lawaia ana, ua kui aku la ke kaulana a lohe o Kaalaea, he wahine maikai loa ia, aole ona lua ma Koolau a puni, ua like laua me Puniakaia, ke nana aku.
NO KAALAEA.
Holo aku la o Kaalaea, me kona mau kaikunane he umi, he umi lakou he umi waa, o ko Kaalaea waa, he umikumamakahi waa; a hiki lakou ma kahi o ka ia i pae ai, pae aku la na waa o lakou a uka, kau iho la, noho iho la o Kaalaea ma ka ae one maloo, me ka hele ole ma o a ma o, me ka noho malie e nana ana i na kanaka i ka ohi i ka ia, a me na wahine.
Ia ia e noho ana ma laila, ike mai la o Puniakaia i ka wahine maikai o Kaalaea, i ka noho malie, i ka like ole me na wahine e ae, alaila, olelo aku la o Puniakaia i kona makuahine ia Halekou: “E Halekou e, e kii ana au i kela wahine na’u, no ka mea, he wahine maikai loa, aohe puu, aohe kee, ua like kona maikai me ko’u.” Ae mai o Halekou: “Ae, o kau wahine ia, ua like olua a elua, ua like na kino, na maikai, na nani, nolaila, e kii oe i wahine nau.”
A hiki o Puniakaia i mua o Kaalaea, olelo aku la i wahine nana, ae mai la no o Kaalaea; i aku no nae o Puniakaia ia Kaalaea: “E, i hele kaua a hiki i mua o ka makuahine o kaua, mai hilahila oe, hele no oe a noho i luna o na uha.” Hele aku la laua a hiki i mua o Halekou, noho iho la o Kaalaea i luna o na uha o Halekou, a liuliu iki, kena ae la o Halekou i na kanaka, e hooili i ka ia i na waa he umi, a pela na waa e ae; piha i ka waiwai, o keia waiwai, he waiwai hookupu na na mea a pau. Hookupu o Halekou i kana waiwai na Kaalaea, pela o Nuupia, hookupu i kana waiwai ia Kaalaea, a pela o Puniakaia, akolu lakou i hookupu ia Kaalaea, hookahi no o Kaalaea o ka hookupu ana, ua oi kana waiwai i mua o ka na mea ekolu. A pau ka hookupu ana, hoi aku la o Kaalaea i kona wahi me kona mau kaikunane a me kona mau makua.
A hala lakou, nonoi aku o Puniakaia ia Halekou, e hoi me ka wahine me Kaalaea e noho ai. I mai o Halekou: “E kuu keiki, e hoolohe mai oe, e hele ana oe i ka hale o ko wahine e noho ai, e mainoino ana nae oe, a e hoi koke mai ana oe i anei, aole oe e liuliu aku.” A pau ka Halekou olelo ana, hele aku la ia i ko Kaalaea wahi, a noho pu iho la laua, he kane a he wahine. I ka wa ai, he mea mau i na kaikoeke o Puniakaia ka hoomakaukau i na mea ai, a me ka noho ana o Puniakaia i luna o ka uha o kona mau kaikoeke, a na lakou e hanai i ka wa e ai ai. Pela ka hana mau ana o na kaikoeke ia Puniakaia, a hala ka wa loihi, hookahi no hana a Puniakaia o ka hiamoe i na la a pau loa, me ka wahine me Kaalaea.
I kekahi la, ia laua e moe ana, hele mai la, kekahi makuahine o Kaalaea, a me kekahi poe e ae, a hiki i kahi a laua nei e moe ana, e hele ana i ka lawaia papai. I mai la ka makuahine: “E Kaalaea, e ala e hele kakou i ka lawaia papai; o ke aha kau hana, o ka moe wale iho la no, a ala ae wae i ka piapia o na maka, popoi i ka nalo a ai ae.” Ia ia e olelo ana, e nana mai ana no o Puniakaia maloko o ke kihei kalukalu nahenahe, me ke ala mai no, a hoolohe; aka, o ka makuahine nana i olelo, aole ona manao e ala ana, ua manao no ia, e hiamoe ana o Puniakaia.
Aka, ua huhu loa o Puniakaia i keia lohe ana, nolaila, hookananuha loa iho la ia i kona mau kaikoeke, aole ekemu, aole hele pu e ai e like me mamua; nolaila, noonoo iho la na kaikoeke i ke kumu o keia hookananuha ana o ko lakou kaikoeke. O Puniakaia hoi, he mea mau ka hiamoe i ka la a me ka po a hala elua anahulu. Nolaila, hoakoakoa ia na mea a pau loa ma kahi hookahi, na kane, na wahine, na keiki, na mea a pau loa, alaila, ninau na kaikoeke i kela mea i keia mea o lakou, i ka mea nana i olelo ino ko lakou kaikoeke o Puniakaia. Aole nae he mea o lakou i hai mai; alaila, ninau ia o Puniakaia i ka mea nana i olelo ino ia ia. Hai aku la oia: “O ka makuahine no o kakou, oia ka mea nana keia mau olelo ino, aole na kuu wahine. I kekahi la, e moe ana maua, hele mai la lakou a hiki, pane mai la no o iala, penei, ‘e Kaalaea, e ala ae a hele kakou i ka papai; o ke aha ka loaa o ka hiamoe, o ke ala ae a wae i ka piapia o na maka, o ke poi i ka nalo a ai ae.’ Ia ia la e olelo ana, e moe ana wau, e hoaiki ana no nae ko’u mau maka maloko o ke kihei kalukalu; nolaila, nonohua loa au.”
A lohe na kaikoeke, kena ae la e pepehi i ka makuahine, a make iho la ia, ia wa, o Puniakaia i hoi ai i kona wahi. A hiki aku la ia i mua o Halekou ka makuahine, ninau mai la o Halekou ia Puniakaia, hai aku la o Puniakaia i na mea a pau i hana ia nona i ka hale o ka wahine o Kaalaea. A lohe o Halekou, uwe iho la ia, a olelo aku: “He oiaio, ua olelo aku au ia oe, e mainoino ana oe i ka hale o ko wahine, a ike pono iho la oe.”
He mau la i hala o ka noho ana, holo o Puniakaia i Kauai e makaikai ai, hele aku la ia a hiki i ka lae o Kaena ma Waianae, e noho ana keia poe e hoa i na waa, a e holo i Kauai. Ninau aku la o Puniakaia: “E holo ana ko oukou waa i hea?” “I Kauai.” “Aole la hoi e pono owau kekahi e holo pu me oukou?” “I ke aha hoi! O ka waa no paha ia.” O ke kumu o keia ae ana e holo pu i Kauai, o ka nana mai o lakou la a ike i ke kanaka maikai o Puniakaia.
Ma keia holo ana, pae aku la lakou ma Wailua i Kauai, e noho ana i laila he wahine alii; makemake mai la i ke kanaka maikai o Puniakaia, hookuli mai la i ka waiwai, kii mai la i kane hoao maoli. Eia nae, he kane no ka ua wahine nei, he hanapilo, ma kekahi aoao no o Kauai kahi i noho ai.
Mahope o keia noho ana, iho aku la o Puniakaia i kahakai me ka wahine, aia hoi, e hoomakaukau ana kekahi mau kanaka e holo i ka lawaia. Ninau aku la o Puniakaia: “He aha ka olua lawaia?” Hai mai laua ala: “He lawaia oio, elua no nae kauna ke loaa mai, aohe mahuahua loa.” I aku o Puniakaia: “Ae, owau no ka mea e loaa ai ka ia, mai ka moana a ka honua, mai lalo a luna o ke kai, o ka ia, ohi ke kanaka a haalele, kopi a pilau, ai ka puaa me ka ilio, a e hoomaunauna.” Olelo mai na kanaka: “Wahahee oe; noho wale ae nei no makou i nei wahi aohe ia pela ke ku ana.”
Ma keia hoopaapaa o lakou, lohe aku la ke kane a ka wahine a ia nei, olelo mai la ia: “Pili ia aku.” Alaila, pili iho la lakou, olelo aku o Puniakaia: “E, aole e pili ana ko’u mau iwi i na waiwai lapuwale, eia wale no, he mau ahupuaa nunui eha, hookahi o kuu kua, hookahi o kuu alo, elua o na aoao.” Hooholo iho la lakou, he umikumamalima la, ina i ike ole ia ka ia i loko o ia mau la, alaila, eo o Puniakaia, ina hoi i ikeia, alaila, eo lakou la.
Ma keia noho ana o Puniakaia, a hala he umikumamakahi la, eha la i koe, alaila eo. Ia wa, e makaukau ana kekahi waa e holo i Oahu nei, no Waianae kekahi mau mea, a no Kaumakapili kekahi. Olelo aku o Puniakaia: “E holo oukou a hiki i Waianae, a noho iho ko Waianae mau mea, hoi aku olua a hiki i Kaumakapili, pii aku olua a hiki i Nuuanu, nana aku olua i kai o Kaneohe, e hamama mai ana ka puka o kuu hale, hele aku olua a hiki, e noho ana kuu makuahine o Halekou. Olelo aku olua, i olelo mai nei ke keiki a olua ia maua, o Puniakaia ka inoa, ‘e hele oe a kahea i ka ia ana ia Uhumakaikai, e kolo aku i ka ia a hiki i Kauai, no ka mea, ekolu la i koe o ka pili ana, alaila, pau na la he umikumamalima, a i hiki ole ka ia i loko o ia mau la, alaila, make o Puniakaia i loko o ka umu.’”
A pau ka olelo ana a Puniakaia, holo mai la ka waa o ua poe nei ia la, a ahiahi pae i Kou, ma keia holo ana, o Keaumiki a me Keauka, na hoa o Puniakaia kekahi i kokua i ka waa, ma keia holo ana mai, o ia ke kumu i pae koke ai i Oahu nei. A ko Waianae mau mea hoi, haalele laua i ka manao i ko laua aina, no ka mea, ua oi ko laua manao i ka Puniakaia olelo, a me ka makemake i kona kino, pela lakou a eha.
A pae lakou ma Kou, haalele i ka waa malaila, a pii aku la a hiki i Nuuanu, nana aku la i kai o Kaneohe, e hamama mai ana ka waha o ka hale o Puniakaia. Iho aku la lakou a hala o Kekele mahope, a hiki i Kaneohe hiki aku la lakou a ka hale, e noho mai ana o Halekou ka makuahine o Puniakaia, i luna o ka hua moena.
Aloha aku la lakou, aloha mai la o Halekou. Ninau mai la o Halekou: “Heaha ka oukou o ka hiki ana mai?” I mai la lakou: “He kauoha na ko keiki, o Puniakaia ka inoa, oia ko makou mea i hele mai la e olelo aku ia oe.” A lohe o Halekou, uwe iho la ia a me na ’lii a pau loa, na makaainana, a olelo mai la: “Ka, Ua manao makou ua make o Puniakaia, aole ka! A heaha kana olelo ia oukou?” “Eia kana olelo ia makou, e hele mai makou a olelo ia oe, e hele oe e kahea i ka ia ana, ia Uhumakaikai, e kolo aku i ka ia a hiki i Kauai. No ka mea, ua pili o Puniakaia me ke ’lii o Kauai, he umikumamalima la, ina ike ole ia ka ia maloko o ia mau la, make o Puniakaia, ina i ikeia ola o Puniakaia; nolaila, o ka umikumamalua keia o ka la, ekolu la i koe make o Puniakaia.” A lohe o Halekou i keia olelo, i mai la ia: “Aole paha auanei e lohe ka ia ana ia’u, ia ia wale no paha e lohe ai; aka, e hele aku au e hoao.”
Haawi aku la o Halekou i ua poe nei, hookahi ahupuaa, hookahi hale kapa, hookahi hale ai, hookahi hale ia, hookahi hale moe, a loaa keia mau mea ia lakou, noho loa iho la lakou ilaila, me ka manao ole e hoi i ko lakou hale; hoohiki iho la lakou mamuli o Puniakaia a make lakou, me ko lakou haalele ole ia ia.
Hele aku la o Halekou me na ’lii a pau loa, a hiki i kahi o Uhumakaikai i hooholo ia ai, he kaheka ia, aia ma Nuupia e waiho nei a hiki i keia la. Kahea aku la o Halekou: “E kolo mai! E kolo mai! E kolo mai i ka ia e Uhumakaikai; ma Kona ma Koolau, a hiki i Kauai i kahi o ko kahu o Puniakaia. Mai lohi, mai kali, o make ko kahu i loko o ka umu.” A pau ke kahea ana a Halekou, ia wa, api ana ke kai i ka ia, lana ana o Uhumakaikai malalo o Halekou, lalau iho la a hu ae la, honi iho la a hookuu aku la, olelo iho la o Halekou: “E wiki oe o make ko kahu.”
O ka umikumamaha keia o na la; hookahi la i koe pau na la he umikumamalima, alaila, make o Puniakaia, no ka mea, ua makaukau ka umu, ka wahie, ke a, ke kauwawe. Ia po a ao ae, iho aku la ka ia, ma Kona o Kauai, iho ma Koolau a hui i Wailua. O Puniakaia, ua hoi aku la ia me ka wahine o Kauai, a noho i ka lae kahakai, e kiai ana i kana ia, ia Uhumakaikai.
Ia laua i moe ai ia po, loaa ia Puniakaia ka moeuhane, e olelo mai ana penei: “Eia au o Uhumakaikai a hiki aku; no ke aha no la oe i haalele ai ia’u, a hele hookahi oe i ka aina malihini; aloha ole oe ia’u, ina aole au e lohe, make oe?” A pau ka moe ana, puoho ae la ia a hiaa iho la, me ka noonoo i ke ano o ka moe, mahope o keia noonoo ana, kau mai la ka halialia aloha ia ia o Uhumakaikai.
A hala ae la ka po, hiki mai la ka wehe ana o ka pawa o ke ao, oili ae la ia a waho o ka hale, nana aku la ia i ke kai, ua hele a ehu i ka ia, mai luna, a lalo. Ia wa, holo ana o Uhumakaikai malalo ona, lalau iho la ia a hii ae la, honi iho la, a kaukau iho: “U; aole au i manao e haalele ia oe, i hele mai au me kuu manao e makaikai ia Oahu a puni, alaila, hoi aku ia oe, eia ka au e hala ana i Kauai nei, nolaila, mai ike ole oe i ko’u puumake, e hiki ole mai nei oe, make au.”
Hookuu aku la o Puniakaia ia Uhumakaikai, ia wa, hiki mai la ka ia a ku i uka o Wailua, mai ke kai a ke one maloo, ka piha i ka ia, ia wa ike na mea a pau loa o Wailua, a me ke ’lii nana ka pili, a hooholo ae la ua eo ia Puniakaia. Haawi ae la o Puniakaia ia Kauai a puni, i ka mea nona ka waa ana i holo aku ai mai Oahu aku nei, a noho alii iho la ia, a hoi mai la o Puniakaia i Oahu nei me ka wahine o Kauai.
LEGEND OF MANINIHOLOKUAUA AND KELIIMALOLO.
Maniniholokuaua was a man noted for his great strength and fleetness of foot; he lived in Molokai. He was without equal in the carrying of great heavy objects such as canoes and other things. Keliimalolo on the other hand was the greatest runner on the island of Oahu, he being able to make five complete circuits of Oahu in one day; he had no equal on that island as a runner.
Maniniholokuaua lived at Kaunakakai in Molokai, while his lizard grandmother lived in the uplands at a place called Kalamaula, in a large cave which served her as a dwelling place. It was Maniniholokuaua’s custom to steal and carry away to the cave all the canoes and other valuables from the strangers who landed at Kaunakakai.
Keliimalolo of Oahu once upon a time, desiring to visit Molokai, set out in his best canoe taking with him his nets, plenty of food and all other things necessary for the visit, and landed at Kaunakakai, Molokai. As he landed the people of the place called out to him: “Say, Keliimalolo, bring your canoe and leave it in the canoe shed, otherwise it will be stolen by Maniniholokuaua, the boy who steals and carries away canoes.” Keliimalolo then replied: “How can he get away with my canoe, is he a fast runner?” With these words Keliimalolo went to a pool of water, disrobed, left his clothes on the edge of the pool and jumped in for a wash.
Soon after this Maniniholokuaua arrived and approached the canoe. He then patted the sides of the canoe and said: “My canoe, my canoe. I will own this canoe, I will own this canoe.” Keliimalolo answered: “Leave my canoe alone; don’t take it. Leave my canoe alone; don’t take it.” While Keliimalolo was talking, Maniniholokuaua lifted the canoe on his back with everything it contained and ran off at great speed. Keliimalolo upon seeing this came out of the water and chased after the thief; but he was not able to catch up with Maniniholokuaua. As soon as Maniniholokuaua arrived at the cave, he called out: “Open up, O cave.” The cave opened and Maniniholokuaua entered with the canoe. As soon as he was within, he again called: “Close up, O cave,” and the mouth of the cave was closed. No sooner than this was done when Keliimalolo arrived on the outside of the cave and began feeling for an opening; but after hunting in vain he returned heavy hearted.
Because of this loss of his canoe, he immediately returned to Oahu and soon after set out for Kauai, in search of some one who would be able to return him his canoe. He wished to get a good runner. On this trip to Kauai he first landed at Mana; after he landed he carried his canoe ashore and went for a swim. Upon coming to the pool he disrobed and jumped in. Just as he got into the water, Kamaakamikioi and Kamaakauluohia arrived from Niihau. They were the sons of Halulu. These two men were noted for their fleetness and could make ten circuits of Kauai in one day. Being very swift they could run on land and sea and from the earth to the skies. They were greater runners than either Keliimalolo or Maniniholokuaua. As soon as they arrived at the pool they picked up the malo of Keliimalolo and ran away with it. Keliimalolo got out of the pool and started to chase the two to try and recover his malo; but he could not catch up with them. The two ran out onto the sea, on the surface, and when at some distance from the shore they stood and looked at Keliimalolo. Keliimalolo then called out to them, saying: “You two come ashore and let us be friends.” After the two had come ashore Keliimalolo said to them: “You two will be the means of restoring to me what I have lost.” He then related to them his trip to Molokai and how his canoe was stolen by Maniniholokuaua. After the two had listened to the narrative, they said to Keliimalolo: “You return to Oahu and in the nights of Kane, we will come. When you see two narrow pointed clouds hanging in the horizon make sure that the clouds are ourselves and we will come soon after that.” The two then asked Keliimalolo: “Let us all make a circuit of Kauai in one day.” This was consented to by Keliimalolo.
Early the next morning they set out on their trip around Kauai. Kamaakamikioi and Kamaakauluohia soon made their first round and overtook Keliimalolo who was still in the course of finishing the first ahupuaa. The two made another round and again overtook Keliimalolo, who was in the second ahupuaa. They made ten rounds of the island of Kauai by evening of the same day; but Keliimalolo was not able to make one round. They were indeed great runners, having no equal. That night they retired together, and on the next morning Keliimalolo set out on his return to Oahu, where he awaited the arrival of his two friends.
On the approach of the nights of Kane, Keliimalolo saw two pointed clouds hanging in the horizon; and very soon after this Kamaakamikioi and Kamaakauluohia arrived. They then boarded a double canoe and set out for Molokai. At dawn of that morning they arrived at Kaunakakai and carried their canoe ashore; at the place where Keliimalolo left his canoe on his previous visit. They then set out for the pool to take a bath. While the canoe was still in mid-ocean, Maniniholokuaua looked and saw a canoe approaching; so said to his grandmother, Kalamaula: “There is my canoe, there is my canoe.” Kalamaula replied: “You must not attempt to steal that canoe as I have a premonition that the sons of Halulu of Niihau are on that canoe. If they are on that canoe we will be killed. I have no regrets for myself for I am old; but I am sorry for you, for you are yet young.”
Maniniholokuaua then set out for the landing. When he got to the place where the canoe was lying, he patted the sides and said: “My canoe, my canoe.” Keliimalolo upon seeing Maniniholokuaua said to his friends: “There is the boy.” Keliimalolo then called out: “Leave my canoe alone; you must not take it.” Heedless of the call, Maniniholokuaua took up the canoe, placed it on his back and ran off at the top of his speed. Kamaakamikioi then said: “I am going after that fellow. If you see a fire burning, it is a sign that I have killed him; you may then come up.” As Maniniholokuaua was almost up to the cave, Kamaakamikioi caught up with him. Maniniholokuaua then called out: “Open up, O cave,” and Kamaakamikioi thereupon called out: “Close up, O cave.” No sooner than the cave was opened it immediately closed again catching Maniniholokuaua and the canoe in its jaws, killing Maniniholokuaua. Kamaakamikioi then called out: “Open up, O cave.” The cave opened and he entered in. He found Kalamaula and she was killed. When he looked about the cave he saw that it was filled with canoes of every description and many things of great value. He then went out of the cave to light the fire, and when the people saw it they all came up to the cave and carried away the valuables; but the people of the whole of Molokai were unable to carry away all of the things in the cave.
HE KAAO NO MANINIHOLOKUAUA A ME KELIIMALOLO.
He kanaka kaulana o Maniniholokuaua, i ka ikaika a me ka mama, no Molokai; aohe ona lua i ke amo i na ukana kaumaha loa, oia ka waa a me na mea e ae. He kukini mama loa hoi o Keliimalolo no Oahu nei, elima puni o Oahu nei ia ia i loko o ka la hookahi ke holo, aohe ona lua ma ia hana o ke kukini. O kahi noho o Maniniholokuaua, o Kaunakahakai i Molokai, aia i uka kona wahi me ke kupunawahine (moo), o Kalamaula ka inoa, he ana nui ko laua hale e noho ai. O kana hana, o ka auamo i ka waa i uka o Kaunakahakai, ke pae mai, me na mea a pau loa.
O Keliimalolo, no Oahu nei ia, holo aku ia me kona waa maikai me ka upena, a me ka ai, na pono a pau loa, a pae ma Kaunakahakai i Molokai. Kahea mai na kamaaina: “E Keliimalolo, hapai ia mai ka waa a loko nei o ka halau waiho, e lilo auanei ia Maniniholokuaua, ke keiki amo waa o uka nei.” I aku o Keliimalolo: “Heaha ka mea e lilo ai ko’u waa ia ia, he mama no ia?” Hele aku la o Keliimalolo e auau i ka wai, a wehe ae la i kahi malo a me ke kapa, a waiho ma kapa, lele iho auau i ka wai.
Ku ana o Maniniholokuaua i ka waa, paipai ana i ka aoao o ka waa: “Ko’u waa! Ko’u waa! A make ko’u waa! A make ko’u waa!” I aku o Keliimalolo: “Uoki kuu waa, mai lawe oe, ea! Uoki kuu waa, mai lawe oe.” Ia Keliimalolo e olelo ana, hapai ae la o Maniniholokuaua i ka waa me na pono a pau loa o luna, a amo ae la, a holo aku la me ka mama loa. Hahai o Keliimalolo mahope me kona mama a pau loa, aohe launa aku mahope o Maniniholokuaua. A hiki ia i ke ana, kahea aku la: “E ana, huaina!” a komo o Maniniholokuaua me ka waa i loko o ke ana. “E ana! poia.” Poia loa iho la ka waha o ke ana. Ia wa, hamo ana o Keliimalolo mawaho o ke ana, oi imi wale i puka, aohe loaa iki, hoi aku la me ke kaumaha.
No keia lilo ana o ka waa, hoi mai la i Oahu a holo ma Kauai, e imi ana i makaia, nana e kii ka waa. Eia ke ano o ia huaolelo, makaia, he kanaka mama loa i ka holo. Holo aku la keia a pae ma Mana i Kauai, hapai aku la i na waa a kau i uka, hele aku la e auau, wehe ae la i kahi malo a kapae ma kapa, lele iho la auau i loko o ka wai. Ku ana o Kamaakamikioi me Kamaakauluohia, mai Niihau mai laua, he mau keiki laua na Halulu. He mau kanaka mama laua ma ka hele ana, he umi puni o Kauai i ka la hookahi; no ko laua mama loa, ua hiki ia laua ke holo mai ka aina a ke kai, mai ka honua a i ka lewa, he oi ko laua mama mamua o Keliimalolo a me Maniniholokuaua. Lalau iho la laua i ka malo o Keliimalolo, a holo aku la, alualu aku la o Keliimalolo mahope, aohe launa aku, holo aku la laua la a loko o ke kai ku mai. Kahea aku o Keliimalolo: “Hoi mai olua i uka nei i mau aikane olua na’u.” A hiki mai la laua, i aku o Keliimalolo: “O olua ka ka mea e ku ai kuu makaia.” Hai aku la oia i kona holo ana i Molokai, a me ka lilo ana o ka waa ia Maniniholokuaua.
A lohe laua la. Olelo mai o Kamaakamikioi a me Kamaakauluohia: “Ae, e hoi oe i Oahu, a na po i o Kane hiki aku maua; e kau ana auanei elua opua la o maua ia.” Eia nae, i aku laua ia Keliimalolo: “E kaapuni kakou ia Kauai nei i hookahi la.” Ae mai o Keliimalolo.
I ke kakahiaka, hoomaka lakou e hele i ke kaapuni ia Kauai; hookahi puni o Kauai ia laua nei a hoi aku, e hele ana no o Keliimalolo i ke ahupuaa hookahi, hele hou laua nei a puni o Kauai, hoi hou aku, e hele ana o Keliimalolo i ka lua o ke Ahupuaa. Umi puni o Kauai ia laua nei, ahiahi o ua la nei, aole i puni o Kauai ia Keliimalolo, he kaulele o ka mama o na mama, aole e loaa ka lua. Hoi aku la lakou moe, a ao ae hoi mai la o Keliimalolo i Oahu nei, noho iho la kakali i na aikane.
A hiki i na po o Kane, kau ana elua opua i ka lewa, ku ana o Kamaakamikioi me Kamaakauluohia. Kau aku la lakou ma na waa a holo aku la, a owakawaka o ke kakahiaka nui komo i Kaunakahakai, komo lakou nei a pae i ke awa, kau iho la no ka waa i kahi i kau mua ai ka waa o Keliimalolo, kaha aku la hele e auau i ka wai.
Ia lakou nei i ka moana, nana mai la o Maniniholokuaua i ka waa a ike, olelo aku i ke kupunawahine ia Kalamaula: “Ko’u waa, ko’u waa.” I aku o Kalamaula: “Ea! Mai kii oe i ka waa, ke kau mai nei ia’u ka haili o na keiki a Halulu o Niihau; ina oia kela waa, make kaua, aole ou, he heana maikai, owau ka hoi o ka heana ino.”
Iho mai la o Maniniholokuaua a hiki i ka waa, paipai ana ma ka aoao: “Ko’u waa, ko’u waa.” I aku o Keliimalolo i na aikane: “Aia ua keiki nei.” Kahea mai o Keliimalolo: “Uoki kuu waa, mai lawe oe.” Ko ianei auamo ae la no ia i ka waa a holo me ka mama loa, i aku o Kamaakamikioi: “E! Ke pii nei au a hiki i uka, i a mai ke ahi, ua make ia’u, pii ae oukou.” Kokoke kela i ke ana me ka waa, ku ana keia mahope; kahea kela: “E ana, huaina.” E kahea aku ana keia: “E ana, poia.” Paa pu o Maniniholokuaua me ka waa i ke ana a make iho la. Kahea keia: “E ana, wehe ia.” Komo keia i loko, loaa o Kalamaula, make ia ia nei; i nana aku ka hana ua piha ke ana i ka waa a me na waiwai he nui loa. Oili ae la keia a waho, puku i ke ahi, a a, pii aku la o kai nei; o na waiwai a pau loa o ke ana ka Molokai i amo ai a puni, aole i pau.
LEGEND OF OPELEMOEMOE.
Kalauao in Ewa was where Opelemoemoe [163] made his home. This man performed some very extraordinary things, things the like of which had not been seen before him nor since. He could keep asleep from the first day of the month to the end of the month; but if a thunder storm occurred he would then wake up; otherwise he would keep on sleeping for a whole year. If he should be walking along the road and should become sleepy, he would then sleep without once getting up, until it thundered, when he would get up and would stay awake for days and nights at a time, in summer and in winter. So would it be if he was out in the ocean; if he fell asleep, he would sleep in the sea until it thundered, when he would wake up. He was without equal in his extraordinary behavior.
Once upon a time Opelemoemoe set out from Kalauao for Puukapolei, where he fell asleep. He slept for a period of nearly ten days; it perhaps lacked two days, when a couple of men arrived from Kauai, who were on their way in search of a human sacrifice for the temple of Lolomauna, at Pokii, Kauai. These men upon seeing Opelemoemoe tried to wake him up, but in this they were unsuccessful. They then carried him on their backs to Pokai, [164] at which place their canoes were moored, placed him in the canoe and carried him off to Kauai. After landing they again carried Opelemoemoe and placed him on the altar in the temple of Lolomauna, together with a pig, some bananas, some coconuts and some awa. During all this time Opelemoemoe never once awoke from his sleep. It was noticed that his body did not decay like the rest of the things that were placed on the altar; for the bananas, the pig, the fish and the awa all rotted. Opelemoemoe was then left on the altar until one day it thundered, when he awoke and found himself tied hand and foot. He then untied himself and got down from the altar.
From the temple he went off until he came to Waimea, where he married and settled down. One day he asked his wife for a piece of land to farm on; so the wife pointed out to him certain patches; at sight of the land Opelemoemoe asked that he be given some larger farm lands so that he could cultivate them. Upon getting the lands from his wife he began tilling both day and night until the lands were all cleared and planted.
One day Opelemoemoe felt sleepy, and said to his wife, Kalikookalauae: “I am falling off to sleep, so don’t attempt to wake me up. If our friends should come don’t disturb me; if fortune should come do not awaken me; if you should be in danger, don’t arouse me; and don’t ever complain, but just leave me alone and don’t wake me up, for I have placed a kapu over it.” Opelemoemoe then fell off to sleep. This sleep was continued for ten days, [165] and still another ten days. At this extraordinary length of time taken up in his sleep, Kalikookalauae said to herself: “How strange this is! I had no idea of the length of time you were going to sleep, but I see you sleep like a dead person.” She then tried to wake him up; she shook him, poured water in his eyes, made some noise and still he slept on. She then called for her brothers, Popoloau and Kawaikoi, and her servants Poo and Mahamaha, to come in. When they arrived she said: “The chief is dead; let us wrap him up and carry him off and cast him into the sea.” The brothers and men then did as they were told, and cast him into the sea. Opelemoemoe slept on as though he was on land, never once moving. In this sleep the fish came around and ate his skin.
After some months had lapsed, during which time Opelemoemoe slept on at the bottom of the sea, a thunder storm came up and Opelemoemoe awoke. When he looked about him, he saw that he was at the bottom of the sea, all wrapped up and bound with cords. He then sat up and began to untie himself, and after he was free from the cords he came to the surface and swam ashore. He had no skin, he was covered with sores and was unable to walk; so he crawled to a pig pen where he sat down; from this place he crawled to another house where a priest was living who gave him some medicine and treated him until he was well. He then went back to his wife and they lived on as formerly. After the lapse of certain periods of tens of days, his wife conceived a child.
At about this time Opelemoemoe said to his wife: “I am returning to Oahu and I want you to keep this my word. If you should give birth to a boy, give him the name of Kalelealuaka; and if after he grows up he expresses the desire to come in search of me let have this token, [166] a spear.” The wife lived on by herself until she gave birth to a boy to whom she gave the name of Kalelealuaka. She brought him up until he was big. He was a great mischief-maker and would often urinate in the calabash of food and such other mischievous acts. Because of this, his step-father often punished him; when Kalelealuaka would run off to his mother crying and would demand of her that she tell him of his father. The mother would then tell him that he had no other father than the one who was living with them. As this was continued for some time the mother at last told him, saying: “Yes, you have a different father; he is in Kalauao, Oahu, in the district of Ewa, in the village of Kahuoi; his name is Opelemoemoe.” Kalikookalauae then handed Kalelealuaka the spear left by Opelemoemoe as the token by which he was to recognize his son.
Kalelealuaka then left Kauai and set sail, first landing at Pokai, in Waianae, and from there proceeded overland to Kalauao, Ewa, and then to Kahuoi. When he came to the house which had been pointed to him as the home of Opelemoemoe, he found that he had gone out farming, so he continued on to the taro patches where he found Opelemoemoe planting taro. Kalelealuaka then stood on the edge of the patch and called out: “Say, your rows of taro are crooked.” Opelemoemoe then began to straighten out the rows, row after row; but the boy would call out the same thing. Finally Opelemoemoe said: “How strange this is! Here I have been doing this right along and my rows were never crooked, but today, they seem to have all gone crooked.” He thereupon quit working and went to the edge of the patch where Kalelealuaka was standing; when he got to the edge of the patch he said: “Whose offspring art thou?” “Your own.” “Mine by whom?” “Yours with Kalikookalauae. I am Kalelealuaka, your son of Kauai.” They thereupon returned to the house.
HE KAAO NO OPELEMOEMOE.
O Kalauao i Ewa, kahi noho o Opelemoemoe. He kanaka hana kupanaha loa ia, aohe ona lua mamua aku ona, a mahope mai ona a hiki i keia mau la hope. E hiki ia ia ke moe mai ka la mua o ka malama a ka la hope, a, ina nae e kui ka hekili, alaila ala; a i ole e kui ka hekili, aole oia e ala a hala ka makahiki. Ina e hele oia ma ke alanui, a maka hiamoe, o ka moe iho la no ia me ke ala ole, aia no a kui ka hekili, alaila ala, i ka po, i ke ao, i ke kau ame hooilo; pela ke holo i ka moana, ina maka hiamoe, moe no i lalo o ke kai a kui ka hekili, ala. Aohe lua o ka hana a keia eueu.
Hele aku la o Opelemoemoe mai Kalauao aku a Puuokapolei, oioi iho la, moe iho la ia i laila, kokoke e hala ke anahulu okoa, elua nae paha po i koe anahulu. Ia ia e moe ana, hiki mai la keia mau kanaka mai Kauai mai, e hele ana laua e imi i kanaka kau no ka heiau o Lolomauna i Pokii, Kauai. Hoala iho la laua ia Opelemoemoe, aohe ala, auamo ae la laua a hiki i Pokai, i laila na waa, kau aku la ma ka waa a hoi i Kauai. Lawe aku la laua ia Opelemoemoe a hiki i ka heiau o Lolomauna, kau aku la laua ia Opelemoemoe i luna o ka heiau, o ka puaa, o ka maia, o ka niu, o ka awa hookahi ke kau ana i luna o ka heiau. Ma keia kau ana i luna o ka heiau, aole i ala o Opelemoemoe, aohe pala o ke kino a helelei; o ka maia, ka puaa, ka ia, ka awa, o lakou kai helelei i lalo. Pela no ke kau ana o Opelemoemoe, a hiki i ke kui ana o ka hekili, ala ae la ia, ua paa i ka nakii ia na wawae a me na lima; kalakala ae la ia a hemo, hoi mai la i lalo.
Hele aku la ia a Waimea, moe wahine, noho iho la i laila, nonoi aku la i ka wahine i aina mahiai, haawi mai la ka wahine he mau kihapai; i aku o Opelemoemoe, haawi mai a nui ka aina i mahiai aku wau. Mahiai aku la o Opelemoemoe, he ao he po, pau ka aina i ka mahi, paa i ka ai.
Moe iho la o Opelemoemoe, i aku i ka wahine ia Kalikookalauae: “Ke moe nei au, mai hoala oe i kuu hiamoe. I hiki mai ka makamaka o kaua, mai hoala oe; i hiki mai ka waiwai, mai hoala oe; i pilikia oe, mai hoala oe, mai noho oe a kaniuhu, hoala oe ia’u; he kapu kuu hiamoe.” Moe o Opelemoemoe a hala he anahulu, a hala hou he anahulu, olelo iho o Kalikookalauae: “Ka! Kupanaha! Kai no paha o ka moe a e nei kau a moe, aole ka! O ka moe a make no kau.” Kii aku la keia hoala, hooluliluli, ninini i ka wai i na maka, hoohalululu, aohe ala ae. Kahea aku keia i na kaikunane, ia Popoloau a me Kawaikoi, i na kanaka, ia Poo a me Mahamaha, e hele mai. A hiki lakou, olelo aku keia, ua make ke ’lii, e owili a paa, lawe i loko o ke kai e waiho ai. Lawe a ku la lakou a loko o ke kai, moku, a waiho i lalo o ka moana; ke moe nei no o Opelemoemoe, aole i ala. Ia ia i lalo o ke kai e moe ana, ua pau loa kona ili i ka ai ia e ka ia.
Ua hala he mau malama ka moe ana o Opelemoemoe ilalo o ke kai, me ka make ole. Kui ka hekili, ala o Opelemoemoe i nana ae ka hana eia i lalo o ke kai kahi i moe ai, ua paa i ka opeope ia a me ke kaula, ua nakii ia a paa. Ala ae la ia, wehe i na kaula i paa ai, a pau i ka hemo, hoi aku la i uka e noho ai; aohe ili, ua pau i ka pukapuka, kokolo aku la ia a ka hale puaa noho, mai laila aku a kekahi hale e aku, e noho ana he kahuna lapaau ilaila, hana ia iho la keia a ola. Hele aku la keia a hiki i ka wahine, noho iho la laua, a hala he mau anahulu, hapai ka wahine i ke keiki.
I loko o keia wa, olelo aku o Opelemoemoe: “E, ke hoi nei au i Oahu; eia ka’u kauoha ia oe, i hanau ae he keiki kane, kapa oe i kona inoa, o Kalelealuaka, a i manao e imi ae ia’u, eia ka maka la, he ihe.” Noho aku la ka wahine o Kalikookalauae, a hanau he keiki kane, kapa iho la i ka inoa o Kalelealuaka, hanai iho la a nui. He keu ke kolohe a me ka eu; mimi iho la kela i ka umeke a me ka ipukai, pela ka hana mau ana. Nolaila, lele aku ka makuakane kolea papai ia Kalelealuaka, uwe kela a olelo aku ia Kalikookalauae ka makuahine: “Ea! E kuu makuahine, e hai mai oe i ko’u makuakane;” hoole aku ka makuahine, aole ou makuakane e ae, o kou makuakane iho la no ia. No ke koi pinepine o Kalelealuaka i ka makuahine, e hai mai i kona makuakane. Hai aku o Kalikookalauae ia Kalelealuaka: “Ae, he makuakane kou, o Opelemoemoe ka inoa. Aia i Oahu i Kalauao, i Ewa ka aina, o Kahuoi nae ke kulanahale.” Haawi mai la o Kalikookalauae i ka ihe ia Kalelealuaka, o ia ka maka a Opelemoemoe i waiho ai mahope no ke keiki.
Haalele aku la o Kalelealuaka ia Kauai, holo mai la a pae ma Pokai, i Waianae, hele mai la mauka a Ewa, a Kalauao, hiki i Kahuoi. Ua hele o Opelemoemoe i ka mahiai, aole o ka hale, hele aku la o Kalelealuaka a ku ma kuauna loi, kahea aku la: “E! kekee ka lalani kalo.” Hooponopono hou mai la o Opelemoemoe, pela aku no ia lalani, o ia ana no. Olelo iho o Opelemoemoe: “Ka! Kupanaha! O ka’u hana no ia e mahiai nei, aohe kekee o ka lalani, i keia la hoi, aohe kekee a koe.” Nolaila, haalele i ka mahiai a hoi aku la ma kuauna. I aku o Opelemoemoe ia Kalelealuaka: “Nawai ke kupu o oe?” “Nau no.” “Na’u na wai?” “Nau no me Kalikookalauae, o Kalelealuaka wau ko keiki o Kauai.” Ia wa hoi aku la laua i ka hale.
LEGEND OF KULEPE.
Kulepe was a great deceiver and in all he said he showed great cunning. He was also a great thinker. Kulepe was of Oahu and lived in the time when Peleioholani was king. Halakii was the wife of Peleioholani, and Kaneaiai was the name given to the king’s double canoe. Kulepe once upon a time set out from Oahu and landed at Kalaupapa in Molokai and proceeded to the first house seen by him, where he found the people eating with their heads bowed down, and who never looked up to see who the stranger was. Kulepe was hungry and this was the reason why he called at this house. After standing by the door for some time he looked in and then remarked:
How fondly I now remember the food
Of our king, Peleioholani,
Of which I could greedily partake
As I sat on the canoe, Kaneaiai,
With my wife Halakii.
At this the people without raising their heads said: “Is Peleioholani then your king?” “Yes,” answered Kulepe, and continuing he said: “He is the king and we are his soldiers.”
After a while Kulepe again called out: (He did this with the hope of being able to get the people to invite him to sit down with them and take some food, without asking outright for the food.)
Say, Molokai, raise up your paddles.
When you look down, the darkness you see is pili grass,
And the black things, the heads of the people.
These words of Kulepe were meant for themselves, on account of the way they gormandized the food and fish; of the fingers dipping the poi and raising them aloft, while the dishes were loaded with fish, that only the dark color of the hair was manifest as their heads were bowed, and of their eating and then whistling. These were his words of comparison:
As I stepped out I stood on the wet sand,
While they stood on the dry sand.
As I stood on the dry sand,
They stood on the pohuehue vines.
While in youth there is no fear,
I have, however, felt it in youth,
That the forehead will tell of a sour temper,
That the nose will tell of a dry temper,
That the end of most things is usually made of the hau. [167]
As he poked into it
I tore it off into strips like a pandanus leaf.
The sound traveled to heaven like thunder,
It shook the earth like an earthquake,
It flew and hit a wave
Like a flying-fish in its flight.
I was thus seen by Kamanuiki,
Eating in full disregard of the kapu like Keakahiwa.
Beware there, within, for it is Kulepe,
The man without fear,
The one like unto Puhali in strength.
By my name alone those in the uplands are fearful.
Comments
Log in to leave a comment.
Fornander collection of Hawaiian antiquities and folk-lore, Volume 2 (of 3)Chapter VI (4)
0%37 min left in chapter